Tri vjere pod krošnjom Stare masline u Baru

Tri vjere pod krošnjom Stare masline u Baru

Tri vjere pod krošnjom Stare masline u Baru

 

Spomenik prirode, ujedno i zaštitni znak Bara te jedan od njegovih simbola, Stara maslina na Mirovici ovih je dana dobila i službenu potvrdu da je najstarija na Južnom Jadranu. Pod svojim 2.240 godina starim krošnjama mirila je zavađene vojske, bratstva i obitelji, a za tri vjere koje obitavaju na barskom području  katoličku, pravoslavnu i muslimansku  bila je i ostala sveto drvo.
Oduvijek su ljudi iz svih krajeva dolazili diviti joj se, znajući i da se spominje u svetim knjigama i kršćana i muslimana, ali i uživati u uljima nastalim iz njenih plodova. Slušali su i legende o prokletstvu koje će pogoditi svakoga tko je pokuša posjeći ili uništiti, znali za zabranu kidanja njenih listova i grančica, kao i priču o ogromnom novcu koji je ponuđen bivšim vlasnicima  obitelji Nikočević  da se izvadi i odnese u Italiju. Ponosni Crnogorci to su jednostavno odbili.
Na dan službene potvrde točnog broja godina Stare masline, koja je stigla iz Istanbula, vijest se brzo proširila barskim krajem. Došla je i u obližnju starobarsku čaršiju, naslonjenu na zidine Staroga grada, među njene stanovnike svih triju vjera koje tu žive.
Odavno postoji izreka ‘Diči se kao Bar maslinama’, pa nas je ova vijest stvarno obradovala. Bar je od svih primorskih mjesta bio najpoznatiji po maslinama, a sve zbog kvaliteta ulja koja smo proizvodili. Odnosili su u stara vremena maslinovo ulje i u Carigrad, a izvoženo je i u Mekku, o čemu postoji pisani trag. Izvozilo se ulje na evropsko tržište i išlo je na sve strane, počinje priču emsudin Dino Bećović.
Dok sjedi ispred svojeg restorana Kaldrma, smještenog na pola strme čaršije Staroga Bara, govori o starim i slavnim danima maslinarstva koji su oživljeni u posljednjih 10-ak godina. Naslijedivši maslinike, Barani su prepoznali vrijednost koju imaju, a ulje je počelo dobivati na cijeni. Ipak, potrebno je imati velike zasade s brojnim stablima za dobru zaradu.
Od maslina može da se živi, ali to ovisi o broju stabala. Imam ih ukupno 105, ali to nije dovoljno da se ostvari kakva-takva egzistencija. Minimum je 500 stabala i malo je onih koji imaju toliko. Još ako znate da posljednje dvije godine nisu rodile, eto problema, nastavlja Bećović.
Hodočašća maslini
Zajedno sa Azimom Alkovićem vodi Društvo maslinara Bar koji je, kao predsjednik udruženja, i podijelio radosnu vijest s Baranima.
Nisu masline nikome osnovni posao, ali su dobra dopuna kućnom budžetu i nastavak tradicije. Ima puno starih maslina i svaka porodica ima takvih stabala, pa niko ne želi da prekine tradiciju bavljenja maslinarstvom bez obzira na druge poslove koje rade, ukazuje Alković.
Podsjećajući kako je maslina sveto drvo za sve tri vjere na barskom području, priča o jednoj nevladinoj organizaciji koja već 10 godina priređuje hodočašće Staroj maslini. Na skup dolaze pripadnici svih vjera i njihove duhovne vođe te šalju poruke mira i prijateljstva.
Ovdje nema problema u međuljudskim odnosima. Bez problema sam na poslu koji radim dobio dozvolu da idem na hadž. Zaista, nemaju većih problema ni drugi muslimani koji žive ovdje ili rade u lokalnoj upravi i po ovdašnjim firmama“, dodaje Alković.
Govori i kako bi mu umjesto isticanja bilo kakvih problema, mnogo draže bilo da se govori o zadovoljstvu druženja i stvaranja prijateljstava u Baru i Crnoj Gori sa svima – bez obzira na vjeru. I u tom smislu, draži mu je kad se priča o životu u barskom kraju, a ne o suživotu.
Svaku dnevnu pauzu na poslu provodim zajedno sa kolegama koji su druge vjere i nacije. Naravno, ako moramo da radimo zajedno, na pauzu ne bi morali zajedno. Ipak, to nam svima odgovara bez obzira na različitosti, Najmanje dva puta nedjeljno družim se sa mojim prijateljem Veskom. I još, pet puta sam bio kum na vjenčanju, ali ne samo muslimanima što mi je posebno zadovoljstvo. Svi moji prijatelji znaju da sam ja i predsjednik Islamske zajednice u Baru, ali to nije prepreka za prijateljstvo i druženje, ukazuje Alković.
Njegov kolega i prijatelj Dino Bećović također hvali odnose sa susjedima drugih vjera, govoreći kako je Bar zapravo grad za primjer kad su multietničnost i multikonfesionalnost na prostoru bivše Jugoslavije u pitanju.
Tragovi civilizacija su duboki kod svih i to odmah implicira da međuljudski odnosi budu dobri, a pogotovo se to gleda kako je to bilo u kriznim situacijama. U njima je to bilo jako dobro, uvjerava Bećović.
‘Ne žulja kapa, nego glava’
Priča i čuvenu priču o zajedničkim druženjima uz kavu i čaj trojice vjerskih velikodostojnika na pazarni dan.
Time su, kao umni ljudi ispred svog vremena, slali jadnu poruku. Bio je to nagovještaj nekog boljeg vremena i budućnosti koja će donijeti još veću jednakost, pravednost i zajedništvo, jer nema plana da će sve da propadne prije no što će biti idealno“, dodaje Bećović.
Istu je priču ponovio i Bećovićev susjed Ljubomir Karanikić, koji za sebe kaže kako je katolik po vjeri, a Albanac po porijeklu. I on s puno ponosa priča o Staroj maslini, za koju kaže kako su se ljudi pod njom upoznavali, sklapali brakove i mirili, a postala je i centar iz kojeg se kreće i prema Starom Baru i prema Baru, ali i dalje u svijet.
Budući da mu je maslina simbol zajedničkog života, a od njezinog drveta vješto pravi i namještaj, pokazuje i eksponate, njih više od 3.000, koje čuva u svom restoranu Spilja. Posebno se ističu brojne kape i svete vjerske knjige postavljene na zajedničku policu.
Ne možete obrisati nešto što su život i istorija ovdje ostavili. Možete to samo poštovati. Svačije obilježje, svačiji sveti dan poštujem i zajedno ga želim podijeliti s njima. Sve to dijelim za porodicom, prijateljima i svim dobrim ljudima koji dođu kod mene. I ponudim im da stave neku od ovih kapa, jer su one simbol poštovanja svih glava koje uđu u moju kuću. Svak’ može pronaći kapu za svoju glavu, jer uvijek kažem  ne žulja kapa, nego žulja glava, kaže Karanikić.
Posebno ga raduje kad ga susjedi, kao katolika, pozdrave njegovim pozdravom Hvaljen Isus, na što on redovno odgovara s Esselamu Alejkum ili Pomaže Bog.
Prvo je komšija, pa svi ostali. Komšije Karađuzovići, potomci Osmanlija, donijeli su mi ključeve svoje radnje čim sam došao, poželjeli mi dobrodošlicu i rekli da mogu uzeti sve što mi treba od njih kad ih nema. To je znak dubokog poštovanja, povjerenja i saradnje kakvu i ja gajim prema njima, navodi Karanikić.
život na granici triju vjera
I njegova Spilja na dnu starobarske čaršije, i Velja vrata pravoslavca Zorana Alovića na vrhu drevne ulice podjednako su otvoreni za goste iz cijelog svijeta. Restoran mu se nalazi pored dvije džamije, a za svoj život kaže da se zasniva na granici triju vjera.
Kad sam bio dijete, nije se vodilo računa kako se ko zove, niti smo znali šta je ko, jer je ime bilo čisto da se nekome obratiš. Nije se pitalo ko je koje vjere i nacije. život je tada, a ostao je i do sada, u stvarnom smislu suživot. Kad se slavilo, sve je bilo zajedničko  za Uskrs su crvena jaja naše komšije muslimani jedva čekali, kao i mi sa njima baklave za Bajram. Uvijek smo se vrtjeli oko džamija u vrijeme ramazanskog posta, prisjeća se Alović.
I sad je tako, nastavlja, radujući se onim trenucima kad se svačije pjesme pjevaju. Kad pođem na muslimansku svadbu rado pjevam i igram, znam i albanske pjesme, a kad oni kod nas dođu svi zajedno pjevamo ove naše. Nema neko nekome da pravi inat, toga nema, navodi.
Priznaje kako je u moderna vremena malo teži život, jer svi žure za đavoljim novcem koji je svima napravio problem. Zato možda i nema druženja kao nekad, sa sjetom će reći, ali uvjerava u vjerski i nacionalni sklad za koji kaže da je odličan, čak fenomenalan
Ne volim kad puno hvale mene, Dinu [Bećovića] ili Ljubu [Karanikića] i da nam govore kako smo tri kamena temeljca. Više volim da hvale mjesto gdje živimo, nego nas. Mi smo samo ti koji činimo to mjesto sa raširenim rukama i pogodnim za življenje i dolazak, zaključuje Alović.
Izvor: Al Jazeera
Piše: Mladen Obrenović

Prošlost grada Bara

Prošlost grada Bara

Prošlost grada Bara

 

Bar je drevni grad. Malo je preciznih podataka o njegovim počecima. Da je života na ovima prostorima bilo još u praistorijsko, ilirsko, grčko, rimsko doba potvrđuju arheološki nalazi značajnog obima i kvaliteta: ostatci neolitskog materijala pronađenog prilikom kopanja bunara u naselju čeluga, neolitska sjekira iz  šušnja, Velja Mogila u šušnju, tumulusi u selu Ravanj, razne vaze crnofiguralnog stila itd. Stara maslina na Mirovici predstavlja spomenik prirode koji svjedoči da je prije više od 2000 godina bilo organizovanih naselja na ovim prostorima. Porijeklo njegovog imena različito se tumači. Grčki naziv mu je Antibareos, rimski Antibarum, slovensko ime Bar. živio je burnu i zanimljivu, slavnu i tragičnu istoriju, o čemu svjedoče česta smjenjivanja osvajača i vladara. Početkom VII vijeka naseljavaju ga Sloveni. U IX vijeku bio je u rukama zetskih vladara koji su osnovali prvu slovensku državu. Prestonica kneza Vladimira bila je u Krajini (Ostros). U IX i X vijeku pripadao je vizantinskoj temi Dirahion – Prevalis. Godine 1042. oslobađa ga zetski vladar Vojislav, porazivši u čuvenoj Barskoj bitci na padinama Rumije, golemu vizantijsku vojsku. Sin kneza Vojislava, Mihailo je 1077. godine ovdje krunisan za kralja, dobivši kraljevske oznake od pape. Njegov sin i nasljednik Bodin gospodari Barom (oko 1082. – 1101. godine). Upornim Bodinovim zalaganjem Barska biskupija 1089. godine dobija potvrdu nadbiskupije i tada Bar postaje crkveni centar Bodinove države.
Sredinom XI vijeka pripao je Duklji a poslije opet Vizantiji do 1183. godine kada je sa ostalom Zetom ušao u sastav države Nemanjića. Pod vlašću dinastije Nemanjića bio je do 1360. godine. Za to vrijeme doživljava svoj najveći procvat. Imao je gradsku autonomiju, Statut, grb, kovao je i svoj novac. Stevan Nemanja Prvovjenčani u biografiji svoga oca pominje “Slavni grad Bar” i to je prvi zapisani slovenski naziv grada.
šezdesetih godina XIV vijeka, Bar prihvata vrhovnu vlast Balšića, čija je porodica stvarala samostalnu teritoriju u oblasti Skadra. Jelena, Đurađeva udovica i Balša III Bar smatraju svojom prijestonicom.
Početkom XV vijeka, počinju vremena ratova i oblasnih gospodara. Bar prelazi iz ruku u ruke: od 1404. godine Mlečana, od 1412. godine ponovo Balšića, od 1421. godine despota Stefana Lazarevića, a od 1427. godine despota Đurđa Brankovića – kada Bar ponovo biva prijestolnica Zete.
Već 1443. godine, Mlečani konačno osvajaju grad sa priobalnim krajevima, oduzevši ga od Stefana Vukčića Kosače, da bi ga Turci osvojili 1571. godine pod čijom vlašću ostaje 307 godina, sve do 1878. godine, kada grad oslobađaju Crnogorci. Prilikom oslobađanja, Bar je prilično porušen. Tada se dio stanovništva preselio uz samu obalu – Pristan, gdje je i nastao Novi grad početkom XX vijeka.
Ministarski savjet Knjaževine Crne Gore 1908. godine donio je odluku da se nova varoš čija je izgradnja upravo počinjala, nazove Bar.U Baru je u XII vijeku nastao čuveni Ljetopis popa Dukljanina ili Barski rodoslov, literarno-istorijski spis, najstariji dokument te vrste u kulturi Južnih Slovena. U njemu je izloženo narodno kazivanje i istorijske legende od dolaska Slovena do sredine XII vijeka, zadržavajući se najviše na prošlosti Zete.

Cijena hrane na moru

Cijena hrane na moru

Cijena hrane na moru

 

Hrana na moru predstavlja veliki izdatak, donosimo vam cijene osnovnih namirnica na moru.

Crna Gora je i ove godine neizbežna destinacija koja će vas dočekati sa sledećim cijenama: hljeb od 60 do 80 centi, litar mlijeka od 0,8 do 1,1 evra, jogurt oko euro, paradajz 0,70 do 1,00, krastavac oko 80 centi. Za brzu hranu mogli biste da izdvojite od 1 do 2,5 eura, u zavisnosti da li se odlučite za neki roštilj, picu ili palačinku, pa cijene variraju.

Litarski sok je oko 80 centi do eura, kilogram oslića oko 2,50 eura,  pivo u konzervi košta oko 70 centi. Za deset dan na crnogorskom primorju na hranu biste mogli da potrošite oko 55 do 60 eura, ako svaki dan kupite hljeb, mlijeko, jogurt, sok i kilo mljevenog mesa.