Ulcinjski gusari

GUSARI, demonstracija jedne flote pred Alžirom s povješanim berberskim gusarima, gravura iz knjige P. Dana Historie van Barbaryen

Na Jadranu je uvijek gusario ko je mogao. Gusarenje na ivici piraterije je običaj, ono što se radi na moru, usanza del mare. Gusarenje se uz redovnu trgovinu, smatralo za izdašno vrelo dohodaka i bogaćenja, pa se posvuda prakticiralo kao kakva norma. Pomorska trgovina donosi izvjestan prosperitet, dok samo privilegovana i krijumčarska može donijeti veliku akumulaciju i blagostanje.

U Evropi je do 17. v. gusarstvo poziv kao i svaki drugi; tim pozivom se manje-više mogao baviti svaki čovjek utoliko prije što mu on nije narušavao ugled. čak su i mornarice velikih zemalja ponekad pribjegavale gusarenju. Za otimanje tuđega svako je bio ovlašćen.

Pravi zamah dobija 1417. g. osmanskim osvajanjem Valone. Gusari su bili privučeni izobiljem prometa na Jadranu: žito, ulje iz Apulije i Romanje, meso, dalmatinski sirevi, da ne govorimo o brodovima koji obezbjeđuju dalek i prebogat izvoz i uvoz Venecije. A ona nikada nije imala osobitih skrupula da se obogati na krijumčarenoj robi.

Nakon bitke kod Lepanta kapudan-paša Imperije je postao Uludž Alija (Kilič Ali), najveći pomorski kapetan Alžira i Osmanske imperije poslije Hajredin-paše Barbarose. On je znao kvalitet ulcinjskih pomoraca, pa im je nakon osmanskog osvajanja Ulcinja 1571. godine pomogao da se organizuju, nabave potrebne brodove i započnu gusarenje, te ih pojačao sa nekoliko stotina svojih prekaljenih boraca. Svjesni svojih mogućnosti Ulcinjani su u početku imali laku flotu s kojom se moglo operisati na Jadranu i istovremeno izbjegavati borbu sa teško naoružanim brodovima većih država.

Ti smjeli gusari su iz ulcinjske luke isplovljavali pod berberskom zastavom, pa su ih susjedi, dugo smatrali Berberima. Nema ni jedne luke ili obale katoličkih država koje ne vrebaju berberski gusari. U Italiji se nekome ko polazi na more krajem 16. v. govorilo: “Neka te Gospod čuva od tripolitanskih galija.

Porti je to odgovaralo. Jer, gusari se nijesu plaćali iz državnog budžeta već su se sami održavali od pljačke blaga i prodaje robova. Njihova hrabrost je velika i mnogo puta je sultanu donosila zapanjujuće pobjede.

Iako su mletačke galije bile jače kao brodovi, snadbjevene dobrim topovima, gusari su bez teškoća mogli doploviti na domak Venecije jer su se držali italijanske obale koja nije imala mnogo pogodnih pristaništa da primi mletačke galije. No, ni na istočnoj obali Jadrana nije bilo lako ploviti: u Veneciji su u jesen 1580. g. računali da je u ruke Berbera samo za mjesec dana oko Kotora palo 25 lađa!

Jedan mletački agent 1580. godine ističe da čitavo Kraljevstvo uznemiravaju razbojnici, a da su zaprečioci drumova gospodari Apulije i posebno Kalabrije. Ko je htio da izbjegne te opasne puteve morao je da rizikuje da padne u šake gusarima koji su tada harali do rimskih obala na Jadranu. To čine i Francuzi, a posebno malteški vitezovi.

Jedan mletački izvještaj iz 1583. g. ukazuje na pogoršanje stanja na Jadranu: Odskora, posebno otkako su obale Apulije opremljene osmatračnicama i dobrom artiljerijom koja štiti obalu, a jedno vrijeme i brodove koji su uspjeli da pobjegnu pod zaštitu njihovih topova, gusari su svoje napade pomjerili ka sjeveru i uspjeli da preplave zaliv. Tu čine kratke i učestale prepade koji im omogućavaju da zavaraju nadgledanje galija”.

U trgovinu do Drača, Valone i Apulije, kao i u Aleksandriju, Mlečani su išli pod oružjem i sa vojnicima na palubi. Sigurnost na moru Dubrovčani su kupovali redovnim slanjem darova kapudan-pašama i albanskim reisovima. Ali, ni to nije bila čvrsta garancija. Zato se u ugovorima Dubrovčana često naglašava element rizika, a ponekad se pominje i šteta koja bi u Albaniji mogla nastupiti od Ulcinjana ili od Berbera iz Ulcinja.

Dubrovčani, inače, nikada nijesu imali jaku ratnu mornaricu kojom bi osigurali plovidbu svojih trgovačkih brodova, ali su kod njih zato postojali posebni zakonski propisi koji su određivali da trgovački brodovi moraju ploviti zajedno u tzv. konzervi, zbog bolje zajedničke upotrebe brodske artiljerije u slučaju gusarskog napada. Zbog krajnje nesigurnosti plovidbe na južnom Jadranu, posebno poslije pojave gusara koje su organizovali malteški vitezovi, Mlečani su se 1588. g. odlučili da ulože velika sredstva za izgradnju splitske skele.

Gusarstvo podstiče i trgovina; nema trgovačkih lađa, nema gusara. A od kraja 16. v. Venecija i Dubrovnik se povlače na jadranske rute. Venecija je protiv gusara morala da vodi razuđeni rat, uvijek iznova, ali i da ih koristi. U jednoj mletačkoj studiji se navodi da štete od gusarenja dostižu 36 odsto vrijednosti tereta koji se prevozi. Poslije 1600. g. alžirsko gusarenje, tehnički potpuno obnovljeno, izliva se na Atlantski okean. Ulcinjanima ostaje Jadran i dio Mediterana.

Mletački providur Molin piše 1602. g. da se uistinu može reći da su gusari iz Ulcinja postali nepodnošljivi. Godinu kasnije nalazimo ih na sjeveru Jadrana gdje pljačkaju Brionsko otočje. Zapovjednik Jadrana Bernardo Venijer je 1605. g. dobio zadatak da s četiri galije otplovi u albanske vode i onemogući neke berberske lađe „jer mnogo ometaju brodarenje po moru.

Ulcinjani ometaju pomorstvo nepodnošljivom smionošću, pišu mletački providuri tokom Kandijskog rata. Ulcinjani su najviše straha zadavali italijanskim primorskim gradovima; nazivali su se i bič Apulije i Sicilije. Tamo su pljačkali bogate vile, vlasnike zarobljavali i kao robove prodavali Turcima. Dolazili su do velikog plijena robe i robova, a kasnije su tražili visoku otkupninu.

Naročitu aktivnost ulcinjski gusari su razvili 1665. i 1666. g. kada je protiv njihovih flotila mobilizirana cijela obala od Boke do Kvarnera.
Gusari su se obogatili svojim akcijama, pa je praktično svo bogatstvo bilo u njihovim rukama. Sandžak-beg im čak šalje novac da podmire troškove na gusarskim akcijama. Oni su u svojoj luci, u Ulcinju, dijelili zaplijenjenu čoju služeći se veslom kao mjerom za dužinu.
Tokom gotovo čitavog mletačkog gospodstva redaju se sukobi, pravi mali ratovi između Ulcinjana i Peraštana, što ih izazivaju čas jedni, čas drugi. čak se i na Porti raspravljalo o tim sukobima. Peraštani nijesu željeli da im ulcinjski pomorci i trgovci preuzmu monopol na albanskom izvoznom tržištu koji im je od 1540. g. donosio veliku dobit. Oslobođeni svakog poreza Peraštani, ti rođeni pomorci, su imali obavezu da se bore protiv ulcinjskih gusara i da obezbjeđuju policijski nadzor Bokokotorskog zaliva. Mletačka vlast je podupirala hajdučke akcije (uskoke), naoružavala ih i opskrbljivala potrebnom logistikom, a većinu njihovih prijestupa kažnjavala blago.

Gubitkom Herceg-Novog, 1687. godine, vojno-strateški značaj Ulcinja i susjednog Bara za Osmansku imperiju postaje sve veći. Regionalna i centralna vlast preduzimaju niz mjera kojima će ojačati položaj ovih gradova i učiniti efikasnijim njihovu ulogu. Tim prije što Mlečani svim sredstvima nastoje dograbiti ta gusarska skloništa.
činjenica je da su gubici koje su prouzrokovali ulcinjski gusari, imali nesumnjivo veliku ulogu u postepenom slabljenju njene moći, pa nakon Kandijskog, i posebno Morejskog rata, Venecija odlučno zahtjeva od Porte da spriječi gusarenje Ulcinjana.

I Osmanlije od kraja 17. v., zbog stalnih gubitaka u srednjoj Evropi, napuštaju osvajačku politiku. Ratovi su postali skupi i to je dovodilo do povećanja poreza, neplaćenih isporuka, bankrota i recesije. Imperija je naučila nešto od Venecije: za nju je vještina mira predstavljala golu egzistenciju, dok su napori rata otrov koji donosi uništenje. Stoga je u decembru 1706. g., Visoka Porta naredila kadijama u Ulcinju, Draču i Valoni da ne dozvole komandantima tvrđava da podržavaju gusare Alžira, Tunisa i Tripolija. Ako to ne učine, oni se trebaju ne samo smjeniti sa funkcije, već i oštro kazniti, navodi se u dekretu sultana Ahmeda III.

Do početka Drugog morejskog rata opšta nesigurnost vlada na Jadranskom moru. Venecija je 1710. g. ponovo energično intervenisala u Istanbulu zbog ulcinjskog gusarstva, ali je Porta odgovorila bailu da se ulcinjske lađe nikako ne mogu spaliti, jer su to, ipak, njene pogranične oružane snage.
Oni terorišu po Jadranu, piše 1718. g. francuski konzul u Draču žoze Isnar i ističe da ulcinjski gusari ne poštuju ni sultana ni bilo koju drugu vlast na svijetu! Njihove akcije su takvih razmjera da su uticale ne samo na promet u Jadranskom moru, nego i na Mediteranu, navodili su diplomatski predstavnici Francuske.
No, nakon Požarevačkog ugovora Osmanlije nijesu više smatrale Mlečane silom ili opasnošću. Naprotiv, imali su potrebu za njima i bili posvećeni poštovanju potpisanog mirovnog ugovora u kojem se navodilo da se zabranjuje piraterija Alžircima, Tunižanima, Tripolitancima i Ulcinjanima, kao i gradnja brodova za vršenje gusarstva.
Porta je stoga bila neumoljiva: krajem 1719. g. sultan Ahmed III je naredio skadarskom paši da spali neke ulcinjske gusarice koje su na dračkom pristaništu spriječavale slobodu trgovačkog prometa francuskim, engleskim, njemačkim, mletačkim, holandskim i dubrovačkim brodovima.
Tridesetih godina 18. v. izdato je niz fermana koji polaze od osmansko-mletačkog ugovora iz 1718. g. kojim se predviđa oduzimanje brodova Ulcinjanima, naknada za pričinjenu štetu, kažnjavanje i slično. Ali, nije uopšte bilo lako odvratiti od starog načina ponašanja i djelovanja ulcinjske age. Tokom čitavog tog vijeka zabilježene su sporadične zajedničke akcije gusara, tada već pirata iz Ulcinja i Tripolija, ali i oštrije mjere centralnih vlasti.

Zadnju veliku akciju u međunarodnim okvirima ulcinjski pirati, pod komandom reisa Uručija, izveli su 1798. g. Zarobili su jedan francuski brod na kojem su bili ugledne ličnosti: brigadni general Poatve i pukovnik artiljerije Å arbonel. Predali su ih, uz nagradu, Ali-paši Tepeleni, koji ih je zatim oslobodio.

Od početka 1808. g. afrički gusari ponovo postaju aktivni na Jadranu i plijene više brodova pod austrijskom zastavom i njihove terete, dok slične akcije preduzimaju i Francuzi. Napoleon je želio ojačati svoj položaj na Jadranu, čemu su se protivile Rusija, Engleska i Austrija. Ponovo se snažno razvija gusarstvo, podstaknuto upravo od tih zemalja, što dovodi do opšte nesigurnosti svake trgovine na Jadranu. Tek će vojni poraz Napoleonove Francuske, Bečki kongres 1815. godine i odlazak Engleza sa Visa u julu te godine označiti kraj gusarenja na ovom moru.

Ulcinj- grad Servantesa i Don Kihota

I zapisi i narodno predanje se slažu da je slavni španski pisac Miguel de Servantes u svojoj mladosti bio rob ulcinjskih gusara. Å tovise, i njegovo znamenito djelo Don Kihot, dovodi se u vezu sa zatočeništvom u Ulcinju.
Neki istraživači su u Dulčineji od Toboza, glavnoj junakinji romana, prepoznali Ulcinjanku. Jer,Don Kihot je nastao poslije Servantesovog robovanja u Starom gradu, koji se u romanskim državama, kako tada tako i danas, naziva Dulcinjo. Znači li to, dakle, da je Dulčineja drugo ime za Ulcinjanku? Narodno predanje pominje izvjesnog Serveta, čija se sudbina, ali i osnova imena, poklapa sa Servantesovim.

Čežnja kroz mnoge tekstove odvešće nas do saznanja da je 24-orogodišnji Servantes dopao robije jednog dana 1575. godine kada su tri ulcinjska leuta pod komandom strašnog kapetana Arnauta Mamija (brzi gusarski čamci) napali neku špansku fregatu u Sredozemnom moru. U krvavom obračunu, gusari su savladali ratoborne Špance i brod sa zarobljenicima dovezli u svoju luku. Među zarobljenicima je pronađen i jedan sa posebnom preporukom španskog kralja. To je značilo da se radi o vrijednom robu, za koga je, prema procjeni vlasnika, trebalo uzeti dosta zlata.

Mještani su ga nazvali Servet, što je, zanimljivo, osnovica imena kasnije slavnog Španca. Njegovo ponašanje se pratilo sa posebnom pažnjom. Ovaj bi rob, primijetili su Starograđani, do kasno u noć ostajao budan u svojoj ćeliji, stalno nešto razmišljao i zapisivao. Danju je, interesantno, uvijek pjevao, pa su djevojke često izlazile na prozore da ga slušaju. Jednoj djevojci, kaže predanje, to nije bilo dovoljno, pa je svaki put kada bi rob Servet pošao u šetnju dozvoljenim stazama, išla za njim. I tako se rodila ljubav između mještanke i nepoznatog roba. Nakon nekoliko godina, jedan je stranac donio mnoštvo novaca i oslobodio roba, koji je sa sobom poveo i lijepu Starograđanku.

Po jednoj drugoj predaji, vlasnik je Miguela odveo u Alžir, odnosno u Berberiju, sa kojima su Ulcinjani imali bliske veze. Kupio ga je jedan od najsvirepijih tamošnjih glavara, izvjesni Hasan-aga. Odatle je Servantes uspio da se izvuče zahvaljujući španskim fratrima koji su otkupljivali zemljake zarobljene po Mediteranu. Za Miguela su morali da izbroje 500 zlatnih talira i tako je on, kako se navodi, poslije pet godina teškog robovanja, stupio na špansku zemlju. Nakon toga će uslijediti Don Kihot i priča o Dulčineji, odnosno Ulcinjanki.

Nepobitna je činjenica da se prije nego što je oslobođen u septembru 1580. g. i krenuo za Španiju Servantes branio od optužbi da je sarađivao sa berberskim gusarima. Možda je sa njima došao do Ulcinja ili je od njih ili drugih zarobljenika slušao priče o luci Dolcinjo, sa druge strane mora.

Ova priča ili legenda ovjekovječila je ime Ulcinja.